Tri plana za sljedećih pet godina
Dio edukacije: Smisao života i posaoNapišeš tri različite inačice sljedećih pet godina, tri „odiseje”: onu koju već živiš, onu koja slijedi ako prva nestane, i onu u kojoj te ne ograničavaju ni novac ni tuđe mišljenje. Svakoj daš naslov od šest riječi, popišeš što se događa godinu po godinu, zapišeš pitanja koja otvara i ocijeniš je na četiri mjerača. Na kraju biraš koju ćeš prvu isprobati, i to malim koracima koji ne traže da išta napustiš. Traje oko sat i pol, u dva navrata.
Upute
Nijedan od tri plana nije obećanje i nijedan ne mora biti ostvariv do kraja. Poanta je da postoje istodobno: uz dva druga plana je lakše vidjeti što ti se u prvom zapravo sviđa. Neka budu doista različiti, a ne tri inačice istoga. Piši brzo i konkretno, bez uljepšavanja. Treću odiseju nemoj preskočiti ni ublažiti; u njoj se može pojaviti ono što si u druge dvije ne dopuštaš.
Tehničke informacije
Odakle je metoda. Vježba slijedi „Odyssey Plans” iz knjige „Designing Your Life” (Bill Burnett i Dave Evans, Knopf, 2016.; na hrvatskom „Dizajniraj svoj život”, Planetopija, 2018.): tri radikalno različita petogodišnja plana, naslov od šest riječi, pitanja koja plan otvara i četiri mjerača (sredstva, privlačnost, pouzdanje, usklađenost). Tekst je ovdje pisan iznova na hrvatskom; preuzeta je metoda, a nazivi mjerača i tri polazišta za planove slijede izvornik. Kompas na početku je skraćena inačica dviju vježbi iz iste knjige (pogled na rad i pogled na život), a završni zaslon s razgovorima i malim iskustvima odgovara onome što knjiga zove prototipiranjem.
Na čemu počiva. Ovdje navedena istraživanja ispituju cijeli tečaj sa Stanforda iz kojeg vježba dolazi, a ne izdvojeni učinak ove vježbe. U disertaciji Oishi (2012.) praćeni su sudionici tečaja i dvije usporedne skupine. Kod sudionika je poraslo pouzdanje u vlastitu sposobnost razvoja karijere i smanjili su se negativni osjećaji povezani s karijerom. Disfunkcionalna uvjerenja o karijeri porasla su u usporednim skupinama, a kod sudionika nisu; nesigurnost oko karijere u prosjeku se nije promijenila. U disertaciji Reilly (2013.) sudjelovanje u tečaju povezano je s većim osjećajem smisla kod studenata koji ga traže i s većim osjećajem sposobnosti za vlastiti razvoj. Skupine nisu bile slučajno raspoređene, pa nalazi ne omogućuju čvrst zaključak o uzroku promjena. Rad Davisa i suradnika (Innovative Higher Education, 2025.), kojem je suautor jedan od autora knjige, daje pregled teorije i prakse tog pristupa. Nalazi o tečaju ne dokazuju učinkovitost ovog alata kao zasebne vježbe, pa se metoda ne predstavlja kao provjeren tretman. Pojedini dijelovi imaju čvršću podlogu u drugim područjima istraživanja. Markus i Nurius (1986.) opisuju moguća buduća sebstva kao poticaj ponašanju i okvir za procjenu sadašnjeg sebe. Oyserman i suradnici (2006.) pokazali su bolje školske ishode nakon intervencije koja je sliku budućeg sebe povezala s konkretnim strategijama, s društvenim identitetom učenika i s drukčijim razumijevanjem teškoća. Jasna i lako dostupna slika sebe u budućem radu povezana je s više proaktivnog ponašanja u karijeri (Strauss, Griffin i Parker, 2012.). Pisanje o najboljem mogućem sebi u metaanalizi (Carrillo i suradnici, 2019.) daje male do umjerene učinke na optimizam i dobrobit. U odlukama u organizacijama razmatranje više od jedne mogućnosti bilo je povezano s uspješnijim ishodom (Nutt, 1993.). Mentalno kontrastiranje, povezivanje poželjne budućnosti s preprekama u sadašnjosti, može pojačati zalaganje kad su očekivanja uspjeha visoka, a kad su niska, može potaknuti odgodu ili odustajanje (pregled u Wang i suradnici, 2021.). Zato vježba traži pitanja koja plan otvara i mjerač pouzdanja, a ne samo maštanje. Metaanaliza Wang i suradnika ispituje mentalno kontrastiranje zajedno s planovima kada i kako djelovati, pa njezin nalaz nije dokaz učinka samog zapisivanja prepreka.
Zašto pet godina i zašto tri plana. Ljudi sustavno podcjenjuju koliko će se promijeniti (Quoidbach, Gilbert i Wilson, 2013.) i precjenjuju koliko će ih pojedini ishod usrećiti (Wilson i Gilbert, 2005.), a planovi koji polaze samo od pojedinosti vlastitog slučaja, a ne od toga kako su slični slučajevi dosad prolazili, preoptimistični su (Buehler, Griffin i Ross, 1994.; Kahneman i Lovallo, 1993.). Tri plana umjesto jednoga čuvaju od toga da razmatraš samo jednu mogućnost. Pet godina je horizont iz izvorne metode: dovoljno je dalek da sadašnji posao ne mora biti jedini odgovor i dovoljno blizak da se godine mogu popuniti konkretnim događajima.
Bodovanje i norme. Ništa se ne zbraja u ukupan rezultat i ne postoje norme. Četiri mjerača po planu (od 0 do 10) su tvoja procjena, a ne mjerenje; služe tome da se tri plana vide jedan uz drugi i da se vidi gdje koji šepa. Plan s najvišim brojkama nije automatski onaj koji treba isprobati: visoka privlačnost uz nisko pouzdanje pokazuje gdje se provjera isplati.
