Red, kaos, junak – što nam priče govore o životu?
Jesi li i ti jedna od onih osoba koje se vole pitati “kakvog to ima smisla”? Ako jesi, na dobrom si mjestu. A ako nisi, onda je pogotovo važno da nastaviš čitati. U ovom tekstu govorimo o tome što su priče i zašto su one važne za društvo, ali i za tvoj individualni život. Za početak, jedna poznata priča…
Petar Pan
Petar Pan je bio dječak koji nije želio odrasti. Živio je u Nigdjezemskoj, s ostalim “Izgubljenim dječacima” i vilom Zvončicom, koja ga je naučila letjeti. Petar nije želio odrasti zato što mu se nije sviđalo u što će se pretvoriti ako postane odrasla osoba. Jednoga dana Petar se sprijateljio s djevojčicom Wendy i, uz malo nagovaranja, odveo je u Nigdjezemsku – otok zabave i užitka, gdje su djeca imala glavnu riječ.
Wendy je na otoku djeci bila kao majka. Čistila ih je, hranila i čitala im priče za laku noć. Na otoku je živio i Petrov veliki neprijatelj – kapetan Kuka. Njemu je jednu ruku pojeo krokodil, zajedno sa satom koji je nosio, i od tada ga neprestano progoni.
Kuka je sa svojim gusarima jednog dana provalio u dječje skrovište i sve ih zarobio, osim Petra. Uz pomoć Zvončice, Petar je ipak sve spasio. I tako se lagodni život dječaka na otoku nastavio. Međutim, došlo je vrijeme da se Wendy vrati kući. Nakon mnogo godina, Wendy je odrasla, udala se i dobila djecu. Petar Pan je odlučio ostati dječak i nikada ne odrasti. Ostao je u Nigdjezemskoj, sa Zvončicom i Izgubljenim dječacima.
Otkud priče?
“Svijet se može valjano promatrati kao prostor u kojem djelujemo i kao prostor stvari.”
– Jordan Peterson, Mape značenja
Ako ti taj citat zvuči banalno, na dobrom si putu. Radi se jednostavno o tome da tvoj život i svijet koji vidiš oko sebe nisu sve što se tu ima za vidjeti. Naravno, živimo u svijetu materijalnih predmeta, prirodnih pojava, opipljive stvarnosti. To je svijet kojim se bave prirodne znanosti i tehnologija. No mi također živimo u svijetu želja, ideja, mašte, ciljeva, vrijednosti… O tome nam znanost ne može baš puno reći. Ali o tome puno saznajemo iz knjige Mape značenja, kanadskog psihologa Jordana Petersona.
Kroz veći dio povijesti narodi i civilizacije imali su svoje načine povezivanja prvog i drugog svijeta (slika gore), tj. prve i druge slike stvarnosti. Za to su im služile priče: mitovi, legende, kozmogonije… Velike priče i narativi bili su ono što je civilizaciju držalo na okupu. Osim toga, priče su bile način pojednostavljivanja i tumačenja života. Sve dobre priče dijele stvari na poznato i nepoznato, red i kaos – i sve imaju nekog junaka koji stoji u središtu radnje.
Forma priče: red, kaos, junak
Sve velike priče i drevni mitovi prate jednu te istu strukturu. Uvijek je na početku neko (1) uvodno stanje, obično stanje reda i mira. Nakon toga u priču ulazi (2) neka anomalija, element nečeg do tada nepoznatog i tako nestaje ono što je bilo na početku, a umjesto toga javlja se nestabilnost, neizvjesnost i, jednom riječju, (3) kaos. Jedna stvar vodi drugoj, događaju se razni preokreti, ali na kraju (4) junak ustaje iz kaosa, pobjeđuje protivnike i nevolje te uspostavlja novi red.
No nije to samo struktura priče. Ustvari se tu radi o osnovnom načinu ponašanja u stvarnosti u kojoj se uvijek krećemo između nečega poznatog i nepoznatog. Svaki novi životni izazov, neugodno iznenađenje, novi zadatak, nova osoba u životu, svaki novi dan, uvijek nam se stvari događaju u obliku priče. Tako su priče i nastale. Svrha je dobre priče pokazati kako se ponašati da bismo došli od nekog A do nekog B, a koji koraci vode u krivom smjeru.
Ipak, danas priče općenito ne promatramo kao što su ljudi nekada. U prvom su planu znanost i tehnologija, svijet činjenica i predmeta, ono što se može opipati i izmjeriti. Priče su za malu djecu. Ili?
Vidimo ono što nam je vrijedno
Mi ustvari ni ne možemo živjeti samo u “svijetu činjenica”, jednostavno zato što postoji beskonačan broj pojedinačnih činjenica koje bismo trebali promatrati u isto vrijeme. Kako to da redovito vidimo samo ograničeni broj njih i koje su to stvari na koje obraćamo pažnju? Odgovor je u drugoj slici svijeta o kojoj smo govorili, a to su vrijednosti.
Budući da ne možemo “obraditi” sve činjenice koje neprestano imamo pred sobom, naša ličnost ima funkciju pred-vizualnog i pred-refleksivnog skeniranja činjenica na temelju onoga što za nas može biti relevantno. U tom smislu, ljudi s izraženim razlikama u crtama ličnosti doživljavaju i gledaju na stvarnost različito. Ne radi se o tome da nećeš, na primjer, vidjeti bananu na stolu ispred sebe ako ne voliš banane. Ali kad je previše činjenica pred tobom, prvo ćeš i najjasnije vidjeti ono što najviše želiš dobiti (nagrada) ili ono što želiš izbjeći (opasnost).
Bez cilja i vrijednosti ne možeš dakle ni vidjeti stvari. Ono što i kako vidiš stvari odraz je tvojih vrijednosti. Evolucijski smo prilagođeni da obraćamo pažnju na novost, nepravilnost i opasnost. Ali ako nam je vrijednosna struktura poremećena, a naša pozornost previše usmjerena na neki cilj, koji je po sebi možda promašen i kojem nas vode pogrešne motivacije, to može učiniti da postanemo slijepi za ono što je pred nama, a moglo bi biti važno.
To znači da nas općenito ne zanimaju bilo kakve činjenice, nego ono što nam je vrijedno. A kako ćemo znati što je vrijedno, ako se ne želimo voditi samo osnovnim životnim potrebama? U tome nam sigurno ne može pomoći proučavanje činjenica.
Čemu priče kad imamo znanost?
Možda više ne živimo u svijetu velikih legendi i mitova, ali i danas imamo barem dva dobra razloga zašto ne bismo smjeli zanemariti vrijednost priče. Prvi je taj da su priče kroz povijest čovječanstva bile glavno sredstvo širenja i prenošenja jezika. To je u konačnici omogućilo da danas imamo tako pouzdan psihološki alat kao što je Big5, koji je nastao leksičkom analizom riječi kojima opisujemo tipove ličnosti i ponašanja.
Drugi je razlog taj što nas dobra i dovoljno kompleksna priča može staviti u takvo emocionalno raspoloženje (na primjer, kad se možemo poistovjetiti s likom u priči) iz kojeg možemo shvatiti nešto o svom životu, prepoznati da prolazimo istu ili sličnu radnju, naučiti kako se u određenoj situaciji trebamo ili ne smijemo ponašati, kakve ličnosti možda trebamo izbjegavati itd. Drugim riječima, priča s kojom se možemo poistovjetiti može nam reći što nam je vrijedno, tj. kako trebamo gledati i što trebamo činiti.
Ako im pristupamo na taj način, dobre nam priče mogu o nama reći puno više nego bilo kakvi psihološki testovi i znanstvene analize. Kao primjer toga može nam poslužiti Petar Pan.
Petar Pan – drugi put
Rekli smo da je Petar Pan je čarobni dječak koji može letjeti. Sva su djeca na neki način čarobna – nesvakidašnja, puna iznenađenja. To što može letjeti u prenesenom smislu znači da Petar Pan može sve, što god poželi. On je čisti potencijal. To krije i njegovo ime: grčka riječ pan znači sve. S ozbirom na crte ličnosti, za njega možemo reći da je entuzijastičan, otvoren iskustvu, ali i prilično neugodan i nesavjestan.
Petrova prijateljica, čarobna vila Zvončica, simbolizira čaroliju koja ti pomaže da izgradiš svoj svijet ležernosti, ugode, neodgovornosti i lakih pobjeda – i ostaneš u njemu. Čak i kad te izvuče iz nevolje, i to čini samo s ciljem da te zadrži u začaranom svijetu. Ona je personifikacija laži.
Petrov svijet “bez pravila” jest Nigdjezemska. To je ono kad i gdje možeš biti glavni a da te nitko ne ometa i nitko te ne dovodi u pitanje. To je mjesto gdje imaš odane sluge i slabe protivnike. To su Izgubljeni dječaci, koji su doslovce gubitnici. Jedino što ih razlikuje od Petra jest činjenica da su slabiji od njega, pa im on može biti vođa. Nigdjezemska je dakle svijet ili način življenja gdje je sve po tvom i po ničijem drugom. Eventualno ti može zasmetati neki slabi protivnik.
Za Petra je to kapetan Kuka – smiješni gusar koji ratuje protiv dječaka, a najveći mu je strah zvijer vremena (krokodil koji je progutao njegov sat). Kuka na neki način simbolizira sve ono loše što odrasli mogu biti. On je upravo onakva osoba u kakvu Petar Pan nije želio odrasti. Zato ga je odabrao za svog protivnika. To je njegova laka i lažna pobjeda.
Konačno, dolazimo do drugog, možda i “pravog” protagonista priče, a to je Wendy. Ona je marljiva, uredna, suosjećajna i ugodna. No Wendy nam također govori da gubljenje vremena i uživanje u idejama koje ne razumijemo (Nigdjezemska i dječaci koji ne žele odrasti) može učiniti da ideje “dođu po nas” i zatoče nas u svoj svijet. To označava njeno služenje Izgubljenim dječacima.
Ipak, priča nam govori da Wendy na kraju odluči vratiti se u stvarni svijet, a to znači odrasti. Tomu je svakako doprinijelo to što je Wendy u životu imala dobre primjere odraslih, a ne samo kapetana Kuku. Wendyjino odrastanje znači žrtvovanje beskonačnog mnoštva mogućnosti za nešto konkretno.
Riječima Jordana Petersona, bolje je postati nešto konkretno, što god to bilo, nego moći biti bilo što, a ne biti ništa.
__________________________________________________________________________________________________________________________
Zanimaju te priče i želiš čuti detaljnija tumačenja? Želiš poboljšati svoju percepciju stvarnosti i znati kako pravilno promatrati stvari? Na pravom si mjestu!
Prijavi se na edukaciju Jordan Peterson: škola života i otkrij velike ideje u jednostavnom ruhu koje ti mogu pomoći da bolje vidiš svijet oko sebe.
Za sva pitanja javi nam se na kontakt.
Za više informacija o nadolazećim edukacijama, prati nas na webu i društvenim mrežama.
Adresa: Vodnikova 5, 10000 Zagreb
OIB: 99870145004
