Filozofija o čovjeku: bolje dobra pitanja, nego loši odgovori

Čovjek. Ta neobična pojava u svijetu živih bića, jedinstvena vrsta kojoj pripadaju primjerci kao što su Nikola Tesla, Kanye West, Majka Tereza, Kim Jong-un i PewDiePie. Što je ono što sve njih povezuje i po čemu ih možemo zvati jednim imenom? To što su sisavci? Ili možda ipak nešto više od toga? Odgovore na ta i druga pitanja nudi nam filozofija.

Wikipedija – internetska majka znanja

Krenimo od jedne zanimljivosti. Prema podacima iz 2016., čak 97% članaka na engleskoj Wikipediji svojom prvom poveznicom u konačnici vodi do članka o filozofiji, koji nakon nekoliko klikova vodi natrag do sebe. Na hrvatskoj je Wikipediji taj postotak znatno manji, poglavito zbog relativno slabe primjene metode označavanja teksta poveznicama. Međutim, taj se obrazac očituje čak i tamo gdje su poveznice posve nasumične i sadržajno nepovezane s osnovnom temom članka. Na primjer: Lihtenštajn, menadžer ili Spužva Bob Skockani.

Tu pojavu možemo tumačiti na dva načina. Prvi je taj da članci započinju s poveznicom na neku kategoriju u odnosu na predmet članka jer tako nalažu upute Wikipedije za pisanje članaka. Međutim, ta metoda klasifikacije znanja ne vrijedi samo za Wikipediju. Svi leksikoni, enciklopedije i rječnici pojmove definiraju više-manje jednako, od konkretnijeg prema općenitijem. Tu se krije drugo, važnije tumačenje ove pojave. A to je da filozofija možda doista jest konačno odredište svake čovjekove potrage za znanjem.

Što je filozofija?

Znamo da riječ “filozofija” danas u svakodnevnoj, ležernoj uporabi često ima negativno značenje. Tako je jedan komentator na nekoj nogometnoj utakmici rekao da “igrač nije uspio zabiti jer je previše filozofirao u šesnaestercu”.

Filozofija, od grčkih riječi filein (ljubiti) i sofia (mudrost), znači upravo ono što je u samom njenom nazivu – ljubav prema mudrosti. Jednostavnije rečeno, filozofija postavlja “velika pitanja” i na njih traži pouzdane, razumski utemeljene odgovore. Ideal mudrosti možemo shvatiti i kao težnju općem znanju ili sveobuhvatnom razumijevanju stvarnosti. U tome se ona razlikuje od svih znanosti, koje nazivamo partikularnim, zato što one proučavaju dijelove stvarnosti. Na primjer:

• psihologija nam može reći puno toga o čovjekovim emocijama, crtama ličnosti i temperamentu, ali filozofija nam govori da smo nešto više od svega toga – da smo samosvjesna bića koja imaju slobodnu volju, da su naše emocije u određenom odnosu s našim razumom, da možemo nadići svoja ograničenja itd.;
• primjenom znanosti i tehnologije možemo, primjerice, unaprijediti zdravlje i riješiti niz drugih problema povezanih s kvalitetom života, ali filozofija nas, kroz etiku i bioetiku, tjera da se pitamo trebamo li i smijemo li činiti sve što možemo u svoju korist, samo zato što možemo i želimo;
• dok biologiju, kemiju ili fiziku može zanimati kako se u nekim zadanim uvjetima ponaša neki pojedinačni živi organizam, filozofiju zanima što mislimo kad kažemo život, što znači ljudski život, otkud život, zašto uopće išta postoji, kako nešto možemo pouzdano znati…

“Trebamo se, dakle, baviti filozofijom, ili se oprostiti od života i otići odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.”
Aristotel, Nagovor na filozofiju

Čovjek – vječni filozofski problem

Jedna od tema koje su oduvijek u samom središtu filozofije, između ostalog i zbog toga što za njih nikada nećemo imati zadovoljavajuća rješenja – sigurno ne onakva kakva nam za svoje specijalne probleme nude egzaktne znanosti – jest sam čovjek. Tim se “problemom” čovjek bavi otkako “zna za sebe”. U najstarijim mitovima o postanku svega čovjek redovito ima središnju ulogu ili dolazi kao vrhunac stvaranja. U antičkoj Grčkoj nalazimo poznatu maksimu “upoznaj samog sebe” (grč. gnothi seauton). Kod najranijih filozofa čitamo o tome kako “neispitan život nije vrijedan življenja”. Iz tog povijesnog procesa upoznavanja samog sebe iznikle su raznorazni pokušaji sveobuhvatnih teorija o čovjeku. Ako bismo ih htjeli ugrubo razgraničiti na dvije glavne struje, onda bi to otprilike bile:

1. one koja ga promatraju kao potpuno prirodno, materijalno biće i najrazvijeniju životinju
2. one koje u njemu gledaju nešto nematerijalno, ne-prirodno i nesvedivo na znanstvene metode.

Što je onda čovjek?

Kako univerzalno definirati čovjeka tako da obuhvatimo sve bogatstvo tako nespojivih pojava koje jednako odgovaraju riječi “čovjek”? Na jednom kraju duginog spektra definicija imamo strogo znanstvenu formulaciju, prema kojoj je čovjek sisavac, primat, rod homo, vrsta homo sapiens. Na drugom kraju spektra imamo apstraktne definicije, koje čovjeka svode na neki zajednički nazivnik, kao što je ona Dostojevskog: čovjek je “biće na dvije noge koje je nezahvalno”.

Cjelovita definicija trebala bi uključiti obje te krajnosti, kao i sve nijanse između njih. No možemo li zbilja do kraja “obuhvatiti” sve ono što čovjek jest? Je li takvo nešto uopće moguće? Iako nas filozofija gura da postavljamo pitanja koja nas nadilaze, kao što je i pitanje o čovjekovu jedinstvu, ona nam istovremeno otkriva da na mnoga velika pitanja ustvari nikada nećemo imati odgovor. (Psst: neke odgovore možeš dobiti ako se prijaviš na našu edukaciju.)

Osim toga, čini se da nas ono što nam filozofija govori o čovjeku – ili bolje reći ono što nas filozofija o njemu pita – ostavlja s velikim zadatkom. To je pitanje kako živjeti kao osobni, racionalni, slobodi, moralno odgovorni i međusobno povezani sisavci. Nijedna teorija ne daje nam savršeno i konačno rješenje tog zadatka, kao ni sve odgovore na sva moguća pitanja. Međutim, baviti se filozofijom znači uvijek pitati, a to znači uvijek tražiti. A ako tražimo, imamo veće šanse da ćemo nešto i naći, nego da ne tražimo. Ima smisla, zar ne?

Kako nam filozofija pomaže?

Zaključimo s primjerom jednog filozofskog “problema”. Rekli smo već da kao čovjek imaš slobodnu volju. Ali što to zapravo znači? Različite filozofske škole nude nam različita tumačenja. Danas u svakodnevnom govoru biti slobodan obično znači moći činiti ovo ili ono. Uz sve svoje tjelesne, psihološke, društvene i druge ograničenosti, imaš i određeni prostor slobode iz kojeg možeš nešto učiniti s onim što je već zadano.

Međutim, prije nego što stekneš uvjete u kojima svoju slobodu možeš ostvariti, neko vrijeme ovisiš o velikoj mreži drugih, koji za tebe moraju u većoj ili manjoj mjeri žrtvovati svoju slobodu koju su mogli ostvariti na bezbroj drugih načina (roditelji, obitelj, društvo, narod, civilizacija). A kad se konačno formiraš u samostalna, slobodno odlučujućeg moralnog subjekta, moraš se suočiti s činjenicom da drugi sad postavljaju ograničenja tvojoj slobodi. Bilo aktivno (u smislu pravila, zakona i zabrana), bilo pasivno (u smislu da neodgovornom primjenom svoje slobode možeš ugroziti slobodu drugih).

Tako dolazimo do pitanja kako urediti prostor slobode u svijetu u kojem postoji više od jednog slobodnog moralnog subjekta. Jesmo li, možemo li i kako možemo (svi) biti slobodni, u svijetu u kojem smo tako povezani da svojim postupcima izravno ili neizravno utječemo jedni na druge? Međutim, na to pitanje ne možemo valjano odgovoriti ako nismo najprije riješili pitanje što je to sloboda. A time otvaramo nova…

Pitanja, pitanja, pitanja

Što je sloboda? Je li sloboda mogućnost da činimo što god želimo? Možemo li uopće biti slobodni ili smo u svemu predodređeni? Kako znamo kad smo slobodni, a kad postupamo “mehanički”? Jesmo li dužni ograničiti svoju slobodu u korist drugih? Jesmo li jednako odgovorni prema svim ljudima ili samo prema nekima? Jesu li moralne vrijednosti apsolutne i univerzalne ili posve ovise o društvu i kulturi? Pitanja je mnogo, a odgovora još više… 

_______________________________________________________________________________________

Hvala ti na čitanju i hvala što nas pratiš. Za sva pitanja javi nam se na kontakt.

Za više informacija o nadolazećim edukacijama, prati nas na webu i društvenim mrežama.